U kultnom filmu 'The Stuff' (1985.) radnici koji upravljaju kamenolomom nailaze na tajanstvenu ljepljivu tvar koja izvire iz zemlje. Kada osjete neobičnu potrebu da je kušaju, otkrivaju da je nevjerojatno ukusna. Ubrzo je ta čudesna masa sveprisutna. Reklame s pamtljivom melodijom 'Nikad dosta!' emitiraju se na svakom televizoru, a kutije te tvari pojavljuju se u svakom hladnjaku. Kako i priliči središnjem elementu kičastog horor filma iz 80-ih, The Stuff nije bezopasna poslastica nalik sladoledu, kakvom se čini. Naravno, to je izvanzemaljsko biće koje kolonizira umove onih koji ga konzumiraju. Oni koji distribuiraju ovaj visoko unosni proizvod svjesni su njegova porijekla i svojstava stvaranja ovisnosti, ali poduzimaju nevjerojatne napore da bi sakrili ružnu istinu od javnosti, naravno u cilju zaštite svojih interesa i profita.

Priča o 'The Stuffu' je, u svim bitnim aspektima, istinita - s jednom ključnom izmjenom. Stvarni The Stuff nije vanzemaljska tvorevina, već nešto još strašnije: per- i polifluoroalkilne tvari ili PFAS, vrsta sintetičkih kemikalija koje su povezane s nizom karcinoma, kao i s problemima sa štitnjačom, pretilošću, neplodnošću, oslabljenim imunološkim sustavom i nizom drugih tegoba.

PFAS se koristi u mnogim komercijalnim proizvodima, kao što su polimeri, protupožarna poliuretanska pjena, posuđe za kuhanje, ambalaža za hranu i tekstil. Kako su ove kemikalije vrlo stabilne i otporne na razgradnju, a istovremeno toksične za ljude, prisutnost PFAS-a u našem okolišu izaziva ozbiljnu zabrinutost na globalnoj razini.

Kako dokumentira istraživačka novinarka Mariah Blake u svojoj uzbudljivoj i zastrašujućoj novoj knjizi 'They Poisoned The World - Life And Death In The Age Of Forever Chemicals' o kampanji skrivanja opasnosti vječnih kemikalija, PFAS nisu osmislili Marsovci bez interesa za ljudsko zdravlje ili preživljavanje. To je djelo pripadnika naše vrste: znanstvenika koje je subvencionirala vlada Sjedinjenih Država.

Tri strašna scenarija

Blake u svojoj knjizi prati tri povezane priče: o razvoju PFAS-a i nastojanjima industrije da prikrije opasnosti tih kemikalija te o Parkersburgu u Zapadnoj Virginiji, pogođenog kontaminiranom vodom za piće, i selu Hoosick Falls u New Yorku, gdje su tvornice koje proizvode teflon zagađivale lokalne zalihe vode i trovale stanovništvo.

Nevolje Parkersburga dobro su dokumentirane - one su tema dva filma, dokumentarca 'The Devil We Know' (2018.) i igranog 'Dark Waters' (2019.) - ali Blake je jedna od najtemeljitijih kroničarki priče o Hoosick Fallsu, čije je stanovnike pratila osam godina.

Sve tri priče su noćna mora, ali prva, koja vijuga kroz desetljeća korporativnih nedjela, najviše izaziva bijes. Teflon je izumio kemičar Roy Plunkett 1938. godine, ali mu je našao malo primjena do 1941., kada su istraživači u Projektu Manhattan tražili tvar dovoljno izdržljivu da sadrži opasne kemikalije u nuklearnim bombama. Ubrzo se kompanija DuPont našla u procesu pokretanja 'hitnog vladinog programa za otkrivanje toga kako proizvoditi teflon u velikim razmjerima'.

Nije štetno dok se ne dokaže suprotno

Gotovo odmah pojavili su se znakovi upozorenja. Radnici koji su proizvodili teflon 'redovito su hospitalizirani zbog problema s disanjem, kemijskih opeklina ili nečeg goreg', piše Blake, a poljoprivrednici koji su živjeli blizu tvornica 'počeli su se žaliti da dim iz njih spaljuje njihove usjeve breskvi'. Kada je došlo vrijeme da se 'ratne inovacije pretvore u mirnodopske profite', DuPont je ciljao na plasiranje teflonskih tava američkim domaćicama, unatoč tvrdnjama vlastitih znanstvenika da su fluorougljici korišteni u posuđu 'izuzetno toksični'. Na sreću za njegove direktore, DuPont je davno prije toga razvio ono što Blake opisuje kao 'mnoge metode koje će kasnije koristiti duhanska i druge industrije za razbijanje znanosti koja povezuje unosne proizvode s bolestima'. Zaista, 'upravo je znanstvenik kojeg je financirao DuPont prvi artikulirao princip koji sada čini temelj sustava u SAD-u za regulaciju potencijalno toksičnih tvari'. Taj znanstvenik, toksikolog Robert Kehoe, odgovoran je za Kehoeov princip, prema kojem za nove kemikalije treba 'pretpostaviti da su sigurne dok se ne dokaže suprotno'.

Ne bismo trebali pretpostaviti to za tvrtku koja je svjesno bacala teflonski mulj u rijeku Ohio sredinom 60-ih ili koja je počela 'tajno pratiti' svoje zaposlenice kada je saznala da izloženost PFAS-u može uzrokovati urođene mane kod beba, a zatim je 'premjestila žene u reproduktivnoj dobi u područja u kojima su bile izložene PFOA-i', bez obavijesti o riziku. Inače, PFOA je perfluorooktanska kiselina, jedna od kemikalija unutar šire kategorije PFAS-a.

Nema kraja uznemirujućim otkrićima u knjizi 'They Poisoned the World', a nakon određenih saznanja, poput toga da tvrtka 3M nije prijavila nalaze koji otkrivaju toksičnost PFAS-a Agenciji za zaštitu okoliša, čak ni kada su to savjetovali njihovi vlastiti znanstvenici, ili toga da su se zaposlenici DuPonta hvalili time da kemičar u nominalno neovisnoj organizaciji za procjenu rizika može 'prodati' zaključke koje je tvrtka favorizirala 'EPA-i (Agenciji za zaštitu okoliša, op.a.), ili kome god smo željeli', mnogi ne kriju simpatije prema teoretičarima zavjere.

Izvršni direktor korporacije Saint-Gobain North America, koja je posjedovala tvornicu u Hoosick Fallsu, otišao je toliko daleko da je rekao 'tihi' dio naglas - poticao je odvjetnika koji zastupa bolesne stanovnike u kolektivnoj tužbi da se suzdrži od istraživanja zagađenja jer: 'Ako tražite, naći ćete. Ako ne tražite, možete reći da niste znali.'

Unatoč njihovoj želji da kažu da nisu znali ono što su očito znali, DuPont i 3M suočili su se sa značajnom preprekom kada je široko rasprostranjeno zagađenje otkriveno u Parkersburgu 1990-ih. Pravna bitka koja je uslijedila prvi put je skrenula pažnju javnosti na opasnosti PFAS-a, a stanovnici Parkersburga dobili su niz tužbi. Ipak, DuPont je bolje prošao. 'Prema EPA-inom Programu upravljanja PFOA-om, najavljenom u siječnju 2006.', piše Blake, 'svi glavni proizvođači fluorokemikalija obvezali bi se na postupno ukidanje PFOA-e do 2015. Dogovor nije bio obvezujući, a proizvođači nisu bili dužni otkriti gdje se postojana kemikalija koristi ili odlaže, kamoli sanirati zagađenje.'

Povijest PFAS-a

Sve je počelo 1934. godine, kada se tvrtka DuPont suočila s PR krizom i nastojala spasiti svoj ugled. Knjiga koja je postala hit, 'Merchants of Death', tvrdila je da je ta tvrtka pretjerano utjecala na američku odluku o ulasku u Prvi svjetski rat, a zatim ostvarila pretjerane profite opskrbljujući svojim proizvodima i američke neprijatelje i savezničke snage. U međuvremenu je kongresna istraga otkrila bizarnu zavjeru - navodno financiranu od DuPonta i drugih tvrtki koje su se protivile New Dealu - za rušenje američke vlade i uspostavljanje diktature u stilu Mussolinija. Preko noći je DuPont postao nacionalni izopćenik.

Kao odgovor, tvrtka je angažirala legendarnog PR konzultanta te je on zaključio da postoji samo jedan način da se DuPont izvuče: transformacijom u javnoj svijesti iz proizvođača smrtonosnog streljiva u izvor čudesnih izuma koji koriste široj javnosti. Godine 1938. tvrtka je predstavila prvi od tih revolucionarnih materijala: najlon, koji se mogao presti u vlakna 'jaka poput čelika, fina poput paukove mreže', kako je izjavio izvršni direktor DuPonta na predstavljanju. Iznimno popularni izložbeni prostor tvrtke na Svjetskom sajmu u New Yorku 1939. prikazivao je elegantnu 'Miss Chemistry' kako izlazi iz epruvete u večernjoj haljini i čarapama od najlona. Kada su najlonske čarape puštene u prodaju 1940., rasprodane su u rekordnom roku.

Ali tek je tijekom Drugog svjetskog rata sintetika stvarno uzela maha. Suočena s nestašicama prirodnih materijala poput čelika i gume, američka vlada potrošila je ogromne iznose na razvoj sintetičkih materijala i proširenje proizvodnih linija kemijskih tvrtki kako bi mogle proizvesti količine potrebne za globalni rat. Nakon završetka sukoba industrija je te tvari pretvorila u obilje kućanskih dobara. Plastični polietilen, koji se koristio za oblaganje radarskih kabela tijekom rata, postao je Tupperware, hula-hup i vrećice za namirnice. Nova obitelj kemikalija, razvijena u strogo povjerljivom Projektu Manhattan, pojavila se u proizvodima poput zaštite za tkaninu Scotchgard. Te tvari, poznate znanstvenicima kao perfluoroalkilne i polifluoroalkilne tvari - PFAS, dale su proizvodima nevjerojatnu otpornost na masnoću, mrlje, vodu i toplinu. Ubrzo su pronašle svoj put i transformirale se u tisuće kućanskih predmeta.

U svijetu naglo preplavljenim sintetikom ljudi su imali pristup ogromnoj raznolikosti jeftinih dobara, a to je dovelo tisuće novih kemikalija prvo u američke domove. Većina ljudi nije puno razmišljala o implikacijama toga. Proizvođači su sponzorirali istraživanja o zdravstvenim učincima novih tvari koje su koristili, a mnoga od njih provedena su u laboratoriju Roberta Kehoea, toksikologa s kvazireligijskim vjerovanjem u moć tehnološkog napretka za rješavanje društvenih problema.

Kako piše Blake u svojoj knjizi, kada je proučila Kehoeov arhiv na Sveučilištu u Cincinnatiju, imala je što vidjeti - bio je prepun neobjavljenih izvješća koja povezuju sintetičke kemikalije sa širokim spektrom zdravstvenih problema. Kehoe je vjerovao da je tajnost opravdana. Te kemikalije, tvrdio je u radu iz 1963. među njegovim papirima, bit će očajnički potrebne za 'hranjenje, odijevanje i smještaj onih koji će naseljavati ovu blagoslovljenu zemlju u nadolazećim generacijama'. S obzirom na to da se znanost još razvijala, napisao je, usmjeravanje pažnje javnosti na toksičnost kemikalija ne bi bilo 'ni mudro ni ljubazno'.

Ali do 1950-ih novi znanstveni konsenzus glasio je da mnoge umjetno stvorene kemikalije mogu poremetiti ključne tjelesne funkcije, čineći ih štetnijima u nižim dozama od običnih otrova. Mala, ali glasna skupina aktivista počela je izražavati zabrinutost zbog izostanka testiranja kemikalija u opskrbi hranom. Pronašli su zagovornika u Jamesu Delaneyju, demokratskom kongresniku iz New Yorka, koji je osnovao odbor za istraživanje tog pitanja. Jedan od njegovih glavnih svjedoka bio je Wilhelm Hueper, bivši patolog DuPonta, a koji je, prema svojoj neobjavljenoj autobiografiji, upozorio poslodavca na vezu između sintetičkih kemikalija i raka još 30-ih godina. Tijekom svog svjedočenja, Hueper je tvrdio da, budući da sintetički spojevi mogu biti štetni i u minijaturnim dozama, a učinci su kumulativni, nijedna razina izloženosti njima ne može se smatrati sigurnom. Savjetovao je zakonodavcima da zahtijevaju da se kemikalije u hrani 'testiraju na toksična i moguće kancerogena svojstva' te da zabrane one koje uzrokuju rak.

Titani američke industrije imali su druge ideje i planove. Uz pomoć PR tvrtke, koja će kasnije biti pionir u kampanji Big Tobacca za diskreditiranje znanosti koja je isticala štetnost pušenja, kemijske tvrtke lobirale su kod zakonodavaca, organizirale konferencije za novinare sa svim plaćenim troškovima i stavljale proindustrijske znanstvene materijale u učionice javnih škola, prema zapisnicima sa sastanaka glavnog trgovačkog udruženja kemijske industrije. Ti napori su se isplatili. Godine 1958., kada je Kongres donio zakon koji zahtijeva sigurnosno testiranje kemikalija koje završavaju u hrani, za tisuće tvari koje su već bile u upotrebi pretpostavljalo se da su sigurne i dobile su poseban status.

Jedna od tih tvari bio je teflon, a on se izrađuje pomoću PFAS-a, ili vječnih kemikalija, kako se sada nazivaju. Teflon je postao poznat široj javnosti zbog neljepljivog posuđa. Godine 1954. francuski inženjer Marc Grégoire premazao je ženine tave teflonom, a dvije godine kasnije pokrenuo je Tefal, tvrtku koja proizvodi teflonsko posuđe.

Prema navodima u Kehoeovim spisima, DuPont je prethodno izbjegavao marketing za prodaju većine potrošačkih dobara zbog zabrinutosti za toksičnost. Radnici koji su udisali pare teflona razvili su naime simptome nalik gripi. Kada su znanstvenici u Kehoeovom laboratoriju izložili pse, zamorce, zečeve i miševe plinovima koje je emitirao kada je zagrijan, mnogi su umrli u roku od nekoliko minuta, prema neobjavljenom izvješću iz 1954. Ali budući da su sastojci teflona dobili poseban status, tvrtka više nije trebala dokazivati njegovu sigurnost vladi - samo njegove koristi za kupce. Godine 1959. pozvali su novinara iz Popular Sciencea u svoje sjedište u Wilmingtonu u Delawareu na demonstraciju pečenja palačinki u prototipu tave s teflonom. Prema časopisu, palačinke su bile lijepe smeđe boje, a na tavici nije bilo zagorjelih i zalijepljenih ostataka 'jer je bila obložena teflonom, izvanrednom fluorougljičnom plastikom' koja je bila 'skliska poput leda na ledu'. Do 1962. godine DuPontove tave pod brendom Happy Pans nestajale su s polica trgovina.

Iste te godine biologinja Rachel Carson objavila je 'Silent Spring', predstavljajući javnosti uznemirujuću ideju da umjetno stvorene kemikalije preplavljuju ljudska tijela. Većina istraživanja na koja se Carson oslanjala nisu bila nova. To su bili isti podaci koje su znanstvenici poput Huepera - kojeg je opsežno citirala - razvili desetljećima ranije, ali ona je bila prva koja je sve to objedinila za širu publiku. Ekološki pokret koji je pokrenuo 'Silent Spring' doveo je do stvaranja EPA-e 1970. i, šest godina kasnije, donošenja Zakona o kontroli toksičnih tvari, a on je toj agenciji dao moć reguliranja kemikalija, no zahvaljujući agresivnom industrijskom lobiranju bio je zapanjujuće manjkav. Proizvođači nisu bili dužni aktivno testirati nove kemikalije na sigurnost osim u rijetkim slučajevima te su, još jednom, postojeće kemikalije dobile poseban status.

Do donošenja tog zakona DuPont i drugi proizvođač, 3M iz Minnesote, otkrili su da se PFAS akumulira u krvi ljudi diljem zemlje. Interna industrijska istraživanja iz tog razdoblja pokazala su da se kemikalije odbijaju razgraditi u okolišu - što znači da će svaka sintetička molekula koju tvrtke proizvedu tisućljećima ostati na planetu. Također je otkriveno da se kemikalije brzo nakupljaju u prehrambenom lancu i dovode do razornih zdravstvenih učinaka kod laboratorijskih životinja. Jedna studija o djelovanju PFAS-a na majmunima iz 1978. morala je biti prekinuta dva mjeseca ranije jer su svi umrli.

Kada su DuPont i 3M počeli istraživati učinak kemikalija na radnike, rezultati su bili u još većoj mjeri zabrinjavajući. Studija iz 1981. o 'ishodima trudnoće' među ženama u DuPontovoj tvornici teflona, koja je kasnije otkrivena kroz sudski postupak, pokazala je da su dvije od sedam trudnih radnica rodile bebe s ozbiljnim deformacijama lica, 'statistički značajan višak' u odnosu na stopu urođenih mana u općoj populaciji. Ali umjesto da upozori zaposlenike ili javnost na to, tvrtka je jednostavno odustala od istraživanja.

Glasnogovornik DuPonta, koji je 2015. izdvojio diviziju koja je proizvodila PFAS kao dio velikog restrukturiranja, rekao je Blake da 'nije u poziciji govoriti o proizvodima koji su bili ili jesu dio poslovanja koja su u vlasništvu drugih neovisnih, javnih tvrtki'. Glasnogovornik 3M-a rekao je pak: 'Tijekom desetljeća 3M je dijelio značajne informacije o PFAS-u, uključujući objavljivanje mnogih svojih nalaza o PFAS-u u javno dostupnim časopisima još od 1970-ih', i dodao da je 3M na putu da ukloni PFAS iz svoje globalne proizvodnje do kraja 2025. godine.

Posljedice koje će se tek otkriti

Međutim ograničavanje upotrebe PFAS-a ne mijenja to koliko su se kemikalije već proširile i uzrokovale štetu. Istraživanja nezavisnih znanstvenika povezalo je vječne kemikalije s ozbiljnim zdravstvenim problemima, uključujući pretilost, neplodnost, rak testisa, bolesti štitnjače, neurološke probleme, supresiju imuniteta i po život opasne komplikacije u trudnoći. Istraživači koji prate širenje PFAS-a otkrili su da prožimaju krv polarnih medvjeda u Arktiku, orlova u američkoj divljini i riba u dubinama oceana. Prožimaju i snijeg na Mount Everestu i majčino mlijeko u ruralnoj Gani. Studija iz 2022. o kišnici diljem svijeta otkrila je da su razine samo dva najpoznatija PFAS-a dovoljno visoke da ugroze zdravlje ljudi i globalnog ekosustava. Manje od stoljeća nakon što su te kemikalije ušle u svijet, ništa ne ostaje netaknuto.

Tijekom ključnih ranih tjedana trudnoće, kada se fetalne stanice razvijaju u mozak i ostale organe, stalan tok sintetičkih kemikalija prolazi kroz pupčanu vrpcu. Znanstvenici su nekada vjerovali da posteljica filtrira većinu tih zagađivača, ali sada znaju da to nije slučaj. S hranjivim tvarima i kisikom, brojne sintetičke tvari putuju do maternice, prožimajući krv i tkiva fetusa. Zato od prvih trenutaka života svako novorođenče u SAD-u ima niz sintetičkih kemikalija u svom tijelu.

Unatoč tome što je PFOA 'postupno ukinuta u Sjedinjenim Državama kao dio dobrovoljnog sporazuma između industrije i EPA-e', većina tvrtki jednostavno ju je zamijenila 'manje poznatim kemikalijama iz iste obitelji', od kojih su mnoge jednako toksične, piše Blake.